Umesto klasičnog zatvora, projekat bi se transformisao u inovativni centar koji kombinuje kaznu, rehabilitaciju i društveno koristan rad, ciljajući one osuđene za korupciju i organizovani kriminal. Pravni i institucionalni okvir Zakonska reforma: Potrebna je izrada specijalnog zakona koji bi omogućio ovakav vid kažnjavanja, uz poštovanje međunarodnih standarda za ljudska prava. Ovo bi uključivalo definisanje “radnog zatvora” kao alternativne kazne za specifične kategorije prestupa (npr. korupcija, pronevera, zloupotreba položaja). Transparentan sudski proces: Samo pojedinci pravosnažno osuđeni za korupciju ili organizovani kriminal bili bi kandidati za ovaj program, uz jasne kriterijume za selekciju. Nadzor: Nezavisna komisija (uključujući sudije, aktiviste i stručnjake za pravdu) nadzirala bi rad centra kako bi se sprečila zloupotreba. Infrastrukturna prenamena Redizajn EXPO lokacija: Planirani prostori za izložbe, paviljone i infrastrukturu preusmeravaju se u modularne objekte: Radne zone: Prostorije za obuku i rad (npr. proizvodni pogoni, poljoprivredne farme, IT centri). Rehabilitacioni centri: Sale za obrazovanje, psihološku podršku i društvenu reintegraciju. Sigurnosni prostori: Minimalno obezbeđenje za osuđene niskog rizika, uz fokus na rad, a ne strogu izolaciju. Održivost: Centar bi koristio zelene tehnologije (solarne panele, reciklažu) kako bi bio ekonomičan i ekološki prihvatljiv. Lokacija: Iskoristiti predviđene parcele za EXPO (npr. Surčin ili druga planirana područja) uz minimalne izmene urbanističkih planova. Program rada i rehabilitacije Radni program: Osuđeni bi radili na projektima od javnog značaja, npr.: Obnova infrastrukture oštećene korupcijom (škole, bolnice). Proizvodnja dobara za socijalno ugrožene (hrana, odeća). Razvoj softvera za transparentnost u javnom sektoru (npr. aplikacije za praćenje budžeta). Prihod od rada delimično bi se usmeravao u fond za žrtve korupcije (npr. građane pogođene proneverama). Obrazovanje i rehabilitacija: Obavezni kursevi o etici, građanskoj odgovornosti i posledicama korupcije. Psihološka podrška za promenu ponašanja. Programi reintegracije kako bi se smanjila recidivnost. Stimulansi: Skraćenje kazne ili pogodnosti za one koji pokažu napredak u rehabilitaciji. Društvena korist Simbolička poruka: Prenamena EXPO-a u ovakav centar šalje snažnu poruku da društvo ne toleriše korupciju i da resurse koristi za pravdu, a ne za ličnu korist. Ekonomski doprinos: Umesto troškova za klasične zatvore, centar bi generisao vrednost kroz rad osuđenih, smanjujući teret na budžet. Poverenje javnosti: Projekat bi pokazao posvećenost borbi protiv korupcije, uz transparentno upravljanje i uključivanje građana u nadzor. Izazovi i rešenja Pravni problemi: Prenamena bi zahtevala složene izmene Krivičnog zakonika i usklađivanje sa EU standardima. Rešenje: Pilot projekat sa ograničenim brojem učesnika uz međunarodnu podršku. Otpor elita: Političari i moćnici mogli bi sabotirati ideju. Rešenje: Kampanja javnosti i međunarodni pritisak za transparentnost. Finansiranje: Visoki početni troškovi. Rešenje: Preusmeravanje budžeta predviđenog za EXPO, uz donacije i EU fondove za antikorupcijske programe. Javna percepcija: Rizik da se projekat doživi kao populizam. Rešenje: Jasna komunikacija o ciljevima i merljivim rezultatima. Implementacija Faza 1 (2025-2026): Pravna priprema, javne konsultacije i redizajn infrastrukture. Faza 2 (2027): Početak rada sa prvom grupom osuđenih (pilot faza). Faza 3 (2028+): Proširenje programa i uključivanje dodatnih lokacija ako se pokaže uspešnim. Zaključak Projekat “Goli Otok 2.0” predstavlja hrabru viziju pravde i društvene obnove, pretvarajući simbol korupcije – EXPO 2027 – u centar za odgovornost i rehabilitaciju. Iako ambiciozan, ovaj poduhvat je ostvariv kroz zajednički napor institucija, građanskog društva i međunarodne podrške, uz jasan pravni okvir i transparentno upravljanje. Uspostavljanjem ovakvog centra, Srbija može poslati snažnu poruku da korupcija nije neizbežna sudbina, već problem koji se može prevazići – korak po korak, sa odlučnošću i verom u bolju budućnost. “Goli Otok 2.0” nije samo kazna za prošlost, već i temelj za pravičnije društvo sutra, dokaz da promena počinje kada se suočimo sa istinom i zajedno radimo na njenom ispravljanju.
ožu
Mislim da smo još uvek jako daleko od toga da celo društvo organizujemo anarhistički, ali želim da, što zbog sebe, što zbog drugih koji možda nisu promišljali, malo raščistim stvari oko pojma anarhije. Studenti su nas poslednjim saopštenjem pozvali na ličnu odgovornost I samoorganizovanje, pa je možda pravi trenutak da malo istražimo.. Anarhija: Haos ili majka poretka? Kada čuješ reč “anarhija”, šta ti prvo padne na pamet? Maskirani ljudi koji razbijaju izloge? Ulice pune dima i haosa? Bezakonje? Većina nas je naučena da anarhiju zamišlja kao nekakav haotični kraj sveta, gde niko ne poštuje pravila, a svi rade šta im padne na pamet. Ali šta ako ti kažem da je anarhija već svuda oko nas, da je ona tu svaki put kada se s komšijama dogovoriš da očistiš oko zgrade, svaki put kad ti drug popravi bicikl, a ti njemu središ kompjuter? Ipak smo mi, kao što bi Carl Sagan rekao, zvezdana deca – atomi koji su se sami složili u svesne svetove. Zar ne možemo i mi, bez gospodara, složiti svoj? Predrasude na proveri Hajde da razbijemo mit. Anarhija ne znači odsustvo reda – ona znači odsustvo nametnutog autoriteta. To nije slika sveta bez pravila, već sveta gde pravila ne dolaze od “velikog šefa” koji ti maše prstom, nego od nas samih – ljudi koji žive zajedno i dogovaraju se. Zvuči utopijski? Možda. Ali svi smo to već doživeli, samo možda nismo znali da se tako zove. Zamislite poplavu u vašem gradu. Voda raste, struja nestaje, a policija i vlasti su preopterećeni ili jednostavno – nema ih. Šta se dešava? Ljudi ne počinju odmah da pljačkaju i razbijaju sve oko sebe (osim možda u filmovima). Ne, komšije se okupljaju, dele hranu, nose kofe vode, pomažu starima da se popnu na viši sprat. Neko donese čamac, drugi organizuje decu da ostanu na sigurnom. Nema šefa, nema naređenja odozgo – a ipak, stvari funkcionišu. Zašto? Jer svi preuzimaju odgovornost. To je anarhija u praksi. Kada sistem zakaže, mi se probudimo Sećate se tog osećaja jedinstva kada sve krene nizbrdo? Kada nestane struje zbog oluje, pa komšija s kojim inače jedva razmenite “dobro jutro” iznenada donese kafu skuvanu na šporetu na drva. Ili kada se u selu organizuje akcija da se popravi put koji vlasti godinama ignorišu. U tim trenucima ne čekamo da nam neko kaže šta da radimo – sami preuzimamo stvari u svoje ruke. I iz tog “haosa” rađa se red. Ne red iz knjige zakona, već red koji dolazi iz srca i zdravog razuma. Anarhija nije divlja zver koju treba ukrotiti – ona je majka poretka, ali ne onog krutog, birokratskog poretka kojem služimo kao roboti. To je poredak koji sami stvaramo, jer nam je stalo. Jer razumemo da niko neće doći da nas spase ako se ne spasimo sami. Svako nosi svoj deo E sad, neko će reći: “Ali šta ako svi ne igraju po istim pravilima? Šta ako neko zloupotrebi slobodu?” To je fer pitanje. Anarhija ne znači da nema posledica – znači da mi, kao zajednica, odlučujemo kako ćemo ih sprovesti. Ako neko razbija izloge dok mi ostali popravljamo ulicu, ne čekamo policiju da ga uhapsi – sami ćemo ga podsetiti da sloboda ne znači sebičnost. Individualna odgovornost nije samo za sebe, već i za one oko nas. Anarhija je svuda oko nas Možda anarhija nije nešto što čeka u budućnosti, niti neka velika revolucija s bakljama i barikadama. Ona je već tu, u malim trenucima kada prestanemo da gledamo u “sistem” kao u boga i okrenemo se jedni drugima. Kada zajedno odlučimo da nešto uradimo – bez šefova, bez birokratije, bez čekanja dozvole. Možda je anarhija jednostavno taj trenutak kada shvatimo da smo jači zajedno, ali samo ako svako od nas preuzme svoj deo tereta. Dakle, sledeći put kada čujete “anarhija”, ne pomislite na haos. Pomislite na solidarnost i direktnu akciju. Anarhija nije cilj – ona je već tu, čeka da je prepoznamo.
velj
Ova stvar se zove ‘Da li je normalno?’, jer se stvarno baš često osetim kao lud ili nenormalan kada probam da skontam svet oko sebe. Kako smo u stanju da nekad zastranimo, toliko da zaboravimo Jednu bitnu istinu, a to je da smo svi na ovoj čupavoj planeti Jedno veliko zaJedno…
svi
Sve je počelo tako što je Mkdsl objavio konkurs za ceo dan kod njega u studiju. Rekoh sebi, ovaj čovek je car, već smo ranije hteli da nešto džemamo zajedno, moram da se prijavim… I iscimam se, smislim mini pesmicu, odsviram na ukuleleu, snimim story i…. pobedim U studiju smo sviruckali, ideja je bila da stvorimo nešto na licu mesta, da spojimo electro i ukulele i ispalo je mnogo bolje nego što sam se nadao, srce puno, iskustvo nabudženo…Bukvalno bucket list item odrađen Onda se na to nadovezuje drugar i legenda Marko Bogunović koji uleće da snimi i montira spot, a i ogromno hvala dugujem dragoj Marta Fiš koja je bila tu da izbrusimo ideju za spot i samo snimanje. Još jedno veliko hvala dugujem Ilija Visnjic koji mi je nesebično uzajmio savršen ukulele da mogu da snimam kako valja Na kraju se nekako sve sleglo na svoje mesto. Odlučili smo da sve snimimo u BIGZu da zaokružimo i tu priču… Probao sam jedan dan da budem u glavi MKDSLa i verujte nije bilo lako, a i cela ideja teksta je da pogledamo u sebe, da vidimo ko smo, da skontamo kako da vozimo uspone i padove, da skontamo gde je svetlost Uživajte!
Uncategorized
Tusk’s endorsement of president Vučić: Misinformed bureaucrat or opportunistic accomplice
srp
Donald Tusk endorsed president Vučić on Twitter before and after the Serbian parliamentary and local elections with these two tweets. Tusk’s endorsement of president Vučić comes as no surprise. Tusk and Vučić have a history of praising and endorsing each other and they usually do it with perfect timing. In 2017. Juncker and Tusk wrote a letter congratulating Aleksandar Vučić on winning the elections (HERE), and Vucic congratulated Tusk for his reelection as President of European Council (HERE). Just one year later, during his meeting with Vučić, Tusk made this remark: “I know that, in politics, you are as creative as Nikola Tesla was in science, as effective as Novak Djokovic has been in tennis, and – whenever you want to – as charming as your kolo dance.” (HERE) From that time of his presidency in European Council, Tusk is perceived as a EU representative in pro government media, so his endorsement is often used to portray that the EU supports Vučić. So what’s the issue here? First of all, Tusk wishes luck and later congratulates Vučić on the elections in which he should not even participate. The elections are parliamentary and local, but Vučić is using his presidential status to promote his own political party. Secondly, these elections, as many before them, are accompanied by numerous irregularities and scandals. Vast majority of the opposition boycotted the elections (HERE) due to systemic corruption and lack of independent media (HERE) and serious irregularities reported from independent observers (HERE). In order to justify the elections, Vučić’s regime consciously managed the corona pandemic with jokes and pranks. As if the relativisation and laughing at coronavirus wasn’t enough (HERE), the regime lied about the numbers of infected cases and diseased from COVID-19 (HERE), purposely lowering numbers. After the elections, he announced the situation is suddenly dramatic, the hospitals are full and a three day lockdown of Belgrade is needed. That was the straw that broke the camel’s back. People surged on the streets just a couple of hours after his announcement surrounding the national assembly building. (HERE) This is why Tusk’s endorsement creates a lot of confusion when combined with the complex political situation surrounding these elections, coronavirus measures and now protests. But let’s try and be fair and give Tusk the chance of being misinformed about these elections and the situation in Serbia. What’s there to know about Vučić? Let’s imagine that Tusk did not do the due research and does not know Vučić’s political background. First thing you should know is that Vučić was the right hand of the far-right leader of Serbian Radical Party, Vojislav Šešelj during the 90’s Yugoslav war. So basically, he was the secretary general in a political party whose leader was later convicted for war crimes in the Hague Tribunal. The best example of what Vučić represented in those days was his statement that he made in the national assembly: “for every Serb killed, we will kill 100 Muslims” only a few days after the Srebrenica massacre. (HERE) I am struggling to find words to describe that behavior, other than war mongering and incitement for war crimes. After the war, he became Minister of Information under the regime of Slobodan Milošević. Vučić introduced fines for journalists who criticized the government and banned foreign TV networks. Human Rights Watch reported that five independent newspaper editors were charged with disseminating misinformation because they wrote about Albanians who had died in Kosovo as “people” rather than “terrorists”. (You can read the whole report HERE) Serbian media were under severe repression of the state, and prominent independent journalist Slavko Ćuruvija was heavily criticized by Vucic and was killed under mysterious circumstances and the court never established who ordered the killing. (HERE) Then in 2003. he saw off his political mentor Vojislav Šešelj on his way to The Hague Tribunal with tears in his eyes. Just a few years later, while Šešelj was on trial for war crimes Vučić betrayed him and started a political party with Tomislav Nikolic, making an ideological u-turn from far-right and anti-EU to progressive and pro-EU. Vučić said that he was wrong and that he had sincerely changed, stating “I was not ashamed to confess all my political mistakes”. Maybe Tusk believes him and does not go deeper into it or maybe he considers even that to be the strong leadership that he endorses. Vučić regime now Vučić came to power in 2012. despite the fact he was officially just the First Deputy Prime Minister. He became Prime Minister in 2014, and then in 2017. he became president. Much like Putin, Vučić has the same amount of political power regardless of the official position he holds. Let me remind you that Serbia is a parliamentary democracy with a constitution that protects the separation of power and independent judiciary, but all important political decisions are made in the presidential cabinet. Just knowing this one fact shows you that Vučić is exceeding the limits of our constitution daily. You can see it in detail in this piece covering the drawbacks of the Serbian Judiciary Reform (HERE) Vučić is in power for 8 years and he did not participate in even one public debate with the opposition. Not even one. Control of the media is more aggressive than ever, every opposing opinion is portrayed as coup d’etat, so the opposing voices are often portrayed as traitors on national TV. You can read more about how opposition in Serbia is reacting to that HERE. To be fair, in this particular endorsement Tusk is praising the economic success of Vučić’s rule. But to be honest, that part sparked the most outrage here. So, what’s the situation in Serbian economy during Vučić’s rule? Well, according to Vučić Serbia is “No. 1 country on the whole European continent this year in terms of growth rate,” and “one of the best in the whole world.” Maybe Tusk is referring to this recent claim. On the other hand, Serbia is a country with a median
sij
Sve je počelo pre desetak godina. Dosegao sam znatno opušteniji period u svom životu – došlo je vreme kada sam osetio da postoji nešto više u životu od nauke, vreme buđenja moje društvene svesti i susretljivosti, vreme kada sam se otvorio za nova iskustva. Sprijateljio sam se s grupom ljudi koji su povremeno pušili kanabis, neredovno, ali sa očiglednim zadovoljstvom. U početku nisam bio voljan da učestvujem, ali euforija koju je proizvodio kanabis i činjenica da nije bilo fiziološke zavisnosti od biljke na kraju me je ubedila da probam. Moja početna iskustva bila su potpuno razočaravajuća; uopšte nije bilo efekta, te sam počeo da se bavim raznim hipotezama o tome kako je kanabis samo placebo koji deluje pomoću očekivanja i hiperventilacije, a ne hemijski. Nakon otprilike pet ili šest neuspelih pokušaja, ipak se desilo. Ležao sam na leđima u prijateljevoj dnevnoj sobi i mirno ispitivao obrasce senki na plafonu koje je bacala ukrasna biljka u saksiji (ne kanabis!). Odjednom sam shvatio da gledam u veoma detaljan minijaturni Volksvagen, jasno oivičen senkama. Bio sam vrlo skeptičan prema toj percepciji i pokušao sam pronaći neusaglašenosti između Volksvagena i onoga što sam gledao na plafonu. Međutim, sve je bilo tamo, od haube, registarskih tablica, hroma, čak i male ručke koja se koristila za otvaranje prtljažnika. Kad sam zatvorio oči, zadivljeno sam otkrio da se odvija film na unutrašnjoj strani mojih kapaka. Bljesak … jednostavna seoska scena sa crvenom seoskom kućom, plavim nebom, belim oblacima, žutom stazom koja se vijori preko zelenih brežuljaka do horizonta … Bljesak … ista scena, narandžasta kuća, smeđe nebo, crveni oblaci, žuta staza, ljubičasta polja… Bljesak… Bljesak… Bljesak. Bljeskovi su se poklapali sa otkucajima srca. Svaki bljesak doneo je istu jednostavnu scenu, ali svaki put s drugačijim setom boja… izuzetne duboke nijanse i zapanjujuće skladne u njihovom međusobnom rasporedu. Od tada povremeno pušim i duboko uživam u kanabisu. On pojačava snažne senzitivnosti i proizvodi ono što su za mene još zanimljiviji efekti, što ću ukratko objasniti. Sećam se još jednog ranog vizuelnog iskustva sa kanabisom, u kojem sam gledao plamen sveće i otkrio u srcu plamena, kako stoji s veličanstvenom ravnodušnošću, španskog gospodara sa crnom kapom, koji se inače pojavljuje na etiketi boce šerija marke Sandeman. Usput, gledanje požara kada ste pod uticajem, posebno kroz jedan od onih prizmičnih kaleidoskopa koji oslikavaju okolinu, izuzetno je dirljivo i lepo iskustvo. Želim da objasnim da ni u jednom trenutku nisam mislio da su te stvari ‘stvarno’ tamo. Znao sam da na plafonu nema Volksvagena i da u plamenu nema čoveka sa etikete Sandemana. Ne osećam kontradikciju u tim iskustvima. Deo mene stvara, stvarajući percepcije koje bi u svakodnevnom životu bile bizarne; postoji još jedan deo mene koji je neka vrsta posmatrača. Otprilike polovina zadovoljstva dolazi iz dela posmatrača koji ocenjuju rad dela stvaraoca. Osmehnem se ili se ponekad smejem glasno slikama sa unutrašnjosti mojih kapaka. U tom smislu, pretpostavljam da je kanabis psihotomimetičan, ali ne nalazim nijednu paniku ili teror koji prati neke psihoze. Možda je to zato što znam da je to moje sopstveno putovanje i da mogu prekinuti kad god poželim. Moje rane percepcije uvek su bile vizuelne i neobično je kako nikada nisam viđao slike ljudi, ali obe ove stavke su se promenile tokom godina. Otkrivam da je danas dovoljan samo jedan mali džoint da me podigne u visine. Testiram da li sam naduvan zatvarajući oči i tražeći bljeskove. Dolaze mnogo pre nego što se u mojoj vizuelnoj ili drugoj percepciji dese bilo kakve izmene. Pretpostavljam da je to problem signal-šum, nivo vizuelne buke je vrlo nizak sa zatvorenim očima. Još jedan zanimljiv informativno-teorijski aspekt je što, bar u mojim bljeskovima, preovlađuju crtani filmovi: samo siluete, karikature, a ne fotografije. Mislim da je to jednostavno stvar sažimanja informacija; bilo bi nemoguće shvatiti ukupni sadržaj slike informativnim sadržajem obične fotografije, recimo 108 bita, u deliću sekunde koju bljesak zauzima. Iskustvo bljeska stvoreno je, ako mogu da upotrebim tu reč, za trenutno uživanje. Umetnik i posmatrač su jedno. To ne znači da slike nisu čudesno detaljne i složene. Nedavno sam imao sliku na kojoj dvoje ljudi razgovaraju, a reči koje su izgovarale formirale bi se i nestale žutom bojom iznad glave, otprilike jednu rečenicu po otkucaju srca. Na ovaj način bilo je moguće pratiti razgovor. Istovremeno, povremena reč bi se pojavila crvenim slovima među žutim nad glavama, savršeno u kontekstu razgovora; ali ako se neko seća tih crvenih reči, izgovorio bi sasvim drugačiji skup izjava, prodirući kritički prema razgovoru. Čitav niz slika koji sam ovde opisao, rekao bih barem 100 žutih reči i nešto poput 10 crvenih reči, dogodio se za nešto manje od jednog minuta. Iskustvo kanabisa uveliko je poboljšalo moju zainteresovanost za umetnost, koju nikada ranije nisam mnogo cenio. Razumevanje namere umetnika koju mogu da postignem kada sam naduvan ponekad se prenese i na to kada nisam. Ovo je jedna od mnogih ljudskih granica zbog kojih mi je kanabis pomogao da pređem. Bilo je i uvida u umetnost – ne znam da li su istinite ili lažne, ali bilo je zabavno formulisati. Na primer, proveo sam neko vreme naduvan gledajući dela belgijskog nadrealiste Ivesa Tangueia. Nekoliko godina kasnije pojavio sam se iz dugog plivanja na Karibima i ispružio se iscrpljeno na plaži nastaloj od erozije obližnjeg koralnog grebena. Dok sam besprekorno pregledavao lučne fragmente koralja pastelne boje koji su činili plažu, video sam pred sobom ogromnu Tanguejevu sliku. Možda je Tanguei u detinjstvu posetio takvu plažu. Veoma slično mi se desilo i sa zainteresovanošću za muziku. Prvi put sam mogao da čujem odvojene delove trodelne harmonije i bogatstva kontrapunkta. Znao sam da profesionalni muzičari mogu vrlo lako da zadrže mnogo zasebnih delova istovremeno u glavi, ali ovo je za mene bio prvi put. Opet, iskustvo učenja u naduvanom stanju bar se donekle prenosila i na stanje nakon dejstva. Uživanje u hrani je pojačano; pojavljuju se ukusi i arome za koje kao da iz nekog razloga inače nemamo vremena da osetimo. U stanju sam da dam punu pažnju senzaciji. Krompir će imati teksturu, telo i ukus poput drugog
stu
Čini mi se da sam sad odlepio i sanjam Čini mi se da sam sad odlepio i topim se Necu da Imam ja Ništa s tim Pakujem se odlazim. Necu da Imam ja Ništa s tim Pravim se da ne vidim. Nisam nikad Hoću sada Nisam juče Želim sutra malo Necu da Krijem ja Nisam ni hteo, a neću ni sad. Necu da Imam ja Ništa s tim Pakujem se odlazim. Siguran mi se da sam sad odlepio i sanjam sve. Siguran mi se da sam sad odlepio i topim se. U mraku, toplo je. U mraku…
lip
Poslednji dan na Zlatiboru, valja se domaćinski pripremiti za povratak u ludački grad.
svi
Ja sam niko i ništai nemam nista posebno da kažem, lažemKontam da je trebalo da nešto drugo slažem, kažem.Ljudi ne kapirajukada nem as sta da kažeš, slažešneće ni da pitajuni kako si sta radiš, radim SveeeeRadim SveeeSve je moguće i onda čekam još sat dvada vidim dal je taistina jedina SveeeeKažem SveeeSve je moguće i onda čekam još sat dvada vidim dal je taistina moguća Ja sam neko i nestoi imam svašta pametno da kazem, lažemShvatam da je trebalo,baš tako da vam lažem, kažemNisam ni razmišljaodal treba da vas štedim, sredimKoga bre da pitajuneću nista da im kazem, lažem SveeeeLažem SveeeSve je moguće i onda čekam još sat dvada vidim dal je taistina večita